Nije problem uvek u tome što firma malo zarađuje. Nekad je problem što novac polako, gotovo neprimetno, „curi na sve strane”. Nedovoljno brzo da neko primeti rupu. Nedovoljno veliko da se vlasnik uhvati za glavu. Ali dovoljno da se na kraju godine zapita:
„Čekaj… gde su pare?”

(Vreme čitanja: 5 minuta)
 
Tu dolazimo do jedne zanimljive stvari. Najskuplji gubici u firmi često nisu oni koje možemo lako da pronađemo. Nije to nužno jedan veliki pogrešan trošak, loša investicija ili katastrofalna poslovna odluka. Mnogo češće je u pitanju deset, dvadeset ili pedeset malih stvari koje se ponavljaju svakog meseca.

poslovni program za racunovodstvo i knjigovodstvo

„Ma, nije to neki trošak”

Naravno da nije.
Jedna kafa za poslovni sastanak – nije.
Jedna dostava – nije.
Jedna pretplata na servis koji se skoro i ne koristi – nije.
Jedan mali popust kupcu – nije.

Ali kada se sve to ponavlja? E, onda već jeste. Problem je što čovek mnogo lakše primeti trošak od 500.000 dinara nego 50 troškova od po 10.000. A firma ne gubi novac samo na velikim stvarima. Gubi ga i na onome što je „samo 10.000”.


Roba i materijal koji nestaju „negde”

Kod firmi koje rade sa robom, materijalom ili zalihama, ovde može da bude ozbiljna rupa. Ne mora niko ništa da ukrade. Dovoljno je da se roba ne evidentira kako treba, da se otpisuje bez kontrole, da se greške u magacinu rešavaju „otprilike” ili da se ne zna baš najbolje šta se nalazi na stanju.

Na papiru imamo jedno, u magacinu drugo, a u kasi – treće. I onda se čujte čuvenu rečenicu: „Nemoguće da nam toliko fali.” Moguće je. Samo se problem nije pojavio juče. Ali je juče prvi put postao vidljiv.


Popusti koje niko više ne kontroliše

Popust je odličan alat – dok je pod kontrolom. Ali ako svako u prodaji može da odobri popust, ako se popusti daju „da ne izgubimo kupca” i ako niko na kraju meseca ne pogleda koliko je firma zapravo poklonila kroz popuste… onda popust više nije marketinški alat. Postaje trošak.

A posebno je zanimljivo kada firma ima dobar promet, ali joj marža stalno nekako „beži”. Možda nije problem u prodaji. Možda je problem u tome „šta je prodato i po kojoj ceni”.


Kupci koji kasne sa plaćanjem

poslovni program za racunovodstvo i knjigovodstvo Ovo je jedan od najpodmuklijih načina da novac nestane iz firme. Jer u izveštaju piše „Prihod: odličan”. Vlasnik kaže: „Super, dobro radimo.” A novca nema. Zašto?

Zato što PRIHOD I NOVAC NISU ISTA STVAR.
Ako kupci duguju firmi desetine miliona, firma može izgledati vrlo uspešno, a da ipak istovremeno ima problem sa likvidnošću. I onda vlasnik finansira sopstvene kupce. Bez kamate. Vrlo velikodušno.


Zaposleni rade, ali firma ne zna koliko je to zaista košta

Plate su samo jedan deo troška zaposlenog. Tu su doprinosi, bolovanja, odsustva, prekovremeni rad, prazan hod, greške, reklamacije, vreme provedeno na poslovima koji ne stvaraju vrednost… Ne znači da svaki minut mora da se meri štopericom.

Ali ako firma nema predstavu koliko je košta određeni posao, usluga ili projekat, lako može da se desi da prodaje nešto što joj zapravo nije dovoljno profitabilno. Promet raste, posla ima sve više, ljudi rade sve više… A zarada? Pa… nekako je nema.


„Plaćamo jer smo tako navikli”

Ovo je posebno opasno. Neko je pre pet godina uveo neki softver. Neko drugi je pre tri godine ugovorio servis. Treći je dodao još jednu pretplatu. I danas firma svakog meseca plaća desetine stvari koje su nekada imale smisla. Da li ih danas neko koristi? Dobro pitanje. Još bolje pitanje je „Koliko firmu koštaju sve stvari koje niko više ne proverava?”


Greške koje postanu normalne

Jedna pogrešna faktura nije tragedija. Jedna pogrešna cena nije tragedija. Jedna reklamacija nije tragedija. Ali ako se iste greške ponavljaju iz meseca u mesec, one više nisu greške. One su sistem.

Upravo tu dobar poslovni softver može da napravi ogromnu razliku. Ne zato što će program voditi firmu umesto vlasnika, nego zato što VLASNIKU MOŽE DA POKAŽE ONO ŠTO BEZ PODATAKA ČESTO NE MOŽE DA VIDI.

Ko duguje.
Šta se prodaje.
Šta se ne prodaje.
Gde je marža pala.
Koji troškovi rastu.
Gde nastaju odstupanja.
Koliko je novca vezano u zalihama.
Drugim rečima – gde curi.


Najskuplja rečenica u poslovanju je „Nisam znao”


poslovni program za racunovodstvo i knjigovodstvo „Nisam znao da toliko dugujemo dobavljačima.”
„Nisam znao da nam kupac kasni šest meseci.”
„Nisam znao da toliko robe stoji.”
„Nisam znao da taj posao radimo bez zarade.”
„Nisam znao da toliko dajemo na popuste.”

Sve su to vrlo „skupe” rečenice.
Ne zato što vlasnik mora da zna baš svaki detalj, nego zato što mora da zna šta se dešava sa njegovim novcem.



Novac retko nestane odjednom

Najčešće ne postoji jedna velika rupa. Postoji mnogo malih. Pomalo ode na neiskorišćene usluge. Pomalo na lošu nabavku. Pomalo na popuste. Pomalo na greške. Pomalo na nenaplaćena potraživanja. Pomalo na zalihe koje stoje. Pomalo na poslove koji izgledaju dobro, a zapravo jedva zarađuju.

I na kraju godine, eto pitanja: „Kako smo imali toliko posla, a toliko malo novca?” Zato možda nije loše da se povremeno ne pita samo „Koliko smo prodali?” nego i „Gde nam novac curi?”

Jer ono što vidite na vreme možete da popravite. A ono što ne vidite – obično samo nastavlja da košta.